There’s a classroom, here on board the awareness that the country is different from books. Nature is serious, and people, ie humanity, are often frivolous and vain.
Lecture at “Noć Muzeja” held in Maritime museum Kotor, at 16. May 2021.
Jelena i Srboljub Kojadinović, Sunčano jedro
Tridesetogodišnja avanturistička priča porodice Kojadinović počinje septembra 1976. godine isplovljenjem iz francuske luke Avr. Sretno je završena koncem 2007, uplovljavanjem u Boku. Jedra „Kli-Klija“ su vidjela tri okeana, desetine mora, stotine otoka, uvala i moreuza, istraživala nepoznate destinacije, ali i velike svjetske metropole.
Kojadinovići su na put krenuli sa željom da gradsku vrevu i brzi, kako Srboljub u jednom intervjuu naziva “robotski”, život, zamjene sa drugačijim, aktivnim i avanturističkim. Svoje avanture „doma“ su prenosili kroz putopisne reportaže u popularnim sedmičnim i mjesečnim časopisima (Ilustrovana politika, YU Nautika, SAM…), a njihove reportaže su praćene i kroz TV serijal “Vanja sa okeana” i tri putopisna romana: “Sunčano Jedro”, “Sedam godina za tri okeana” i “Isti jarboli drugo pokoljenje”.
U predgovoru za “Sunčano Jedro”, književnik Momo Kapor navodi:
“U, inače, oskudnoj biblioteci putopisa naše književnosti “Sunčano jedro” će predstavljati jedan lep, sunčani trenutak sa ukusom i mirisom mladosti i neponovljive radoznalosti njegovih autora, koji ne putuju blazirano i zevajući kroz život, već umeju da vide, zapaze i da se zadive pred svakom stvari, pred svakim licem, palmom, atolom ili pramenom vetra, koji ih povede preko mora u susret novim doživljajima.”
Momo Kapor, predgovor knjige “Sunčano Jedro” Jelene i Srboljuba Kojadinovića
Putopisnim reportažama i knjigama, porodica Kojadinović je jedrilicu „Kli-Kli“ upisala u sjećanje sadašnjih srednjih i starijih generacija sa prostora bivše Jugoslavije.
Prilike, događaji, opisi putovanja, a sa druge strane sačuvana obimna tehnička dokumentacija, ugovori o gradnji, brodski dnevnici, meteo izvještaji, prepiska sa lučkim vlastima, dobavljačima, cjenovnici, pisma… su izuzetni istorijski dokumenti o nama bliskoj istoriji.
Mi kao novi vlasnici, želimo da ovaj raritetni opus sačuvamo od zaborava i kroz više nacionalnih institucija kulture zaštitimo kao istorijsku vrijednost.
Kojadinovići su na put pošli sa trinaestomjesečnim sinom Vanjom, kome su “Kli-Kli” i okean bili dom. Drugi rođendan Vanja slavi na „drugoj strani“ u Salvadoru de Bahja. Četvrte godine plovidbe na Tahitiju, u gradu Papeteea se rodila se Mila, tahićanski Moana: beskrajna morska pustoš, nepremostiva, duboka i modra. Ime broda je u potpunosti opravdano: Kli(nac) i Kli(nceza).
Na ostrvu Valis, Vanja puni pet godina i raspituje se gdje je kraj okena? U društvu vršnjaka Stefana na ostrvu Futuna pretražuje plićaka koralnih grebena. Uči koje su školjke otrovne. Jedinstvena škola života koja se toliko razlikuje od uobičajene jer se greške uvijek plaćaju. Osjećaj odgovornosti prema sebi i posadi u takvoj vrsti obrazovanja je uvijek na prvom mjestu.
Kojadinovići opisuju kako Vanja odrasta uz stalna zapitkivanja i dječije interesovanje: „Zbog čega sijaju zvijezde?“, „Koja je razlika između morskog i kopnenog psa?“, „Na kom ostrvu je Beograd?“, „Ako je tata mornar, onda je mama MORNARICA“… Novi Zeland, Polazak u prvi razred. „Mornar“ ostavlja Vanju na drvenom mulu ispred škole. Sa prozora učionice može da vidi svoj brod.
Mila polako zauzima svoje mjesto u porodičnoj posadi tokom prelaska Indijskog Okeana. Nedostatak dječijeg okruženja koje govori naš jezik kreira zanimljive jezičke zavrzlame: „Kradonja“ – Vanja, krade joj igračke…
O jedrilici „Kli-Kli“
Zaliv Botafogo, podnožje čuvenog brda „Glava šećera“ i spomenika Hristu u Rio de Žaneiru, mart 1977. godine. Prolaznik se čudi čeličnoj jedrilici: „Vi ste na ovome prešli Atlanski okean?!“
Jelena i Srboljub Kojadinović “Sunčano jedro”
„Kli-Kli“ je čelična jedrilica dužine 12.2m preko svega. Širine 4.26 i gaza 2m. Deplasman potpuno opremeljene jedrilice je 12.5 tona. Nosi 600 litara vode i 250 litara nafte. Građena je od čelika debiljne 4mm. Posjeduje dva jarbola: glavni visine 14.5m i krmeni visine 10.5m. Na put je krenula sa setom od sedam jedara: Glavno jedro od 26m2, krmeno od 15m2, Đenoveza od 52m2, te setom flokova površine 42, 28 i 18m2 i olujnim jedrom od 11m2.
Na početku putovanja mnoga moderna tehnološka dostignuća u navigaciji, telekomunikacijama i generalnoj elektronici nisu još bila razvijena, tako da su bila neophodna sva teoretska znanja tradicionalne navigacije i komunikacije na moru.
Navigali su tradicionalno astronomski – Sekstant i štoperica. Preračuni preko nautičkih almanaha i ucrtavanje pozicije na tradicionalnu kartu. Na ovaj način, zavisno od preciznosti hronometra i sekstanta, proračunate vrijednosti imaju tačnost od nekoliko milja. Danima kada je nebo pokriveno oblacima, koristili su zbirnu navigaciju, mjereći brzinu kretanja, prateći azimut i unoseći korekcije za struje i klizanje zbog vjetra. Za okeanska prostranstva dovoljno tačno, međutim, veoma problematično ako se traži neki atol, usamljeno ostrvo ili školj. Još problematičnije ako treba izbjeći kakvu plićinu…
Srećom, „Kli-Kli“ nije imao ovakve nezgode, ali je učestvovao u spašavanju brodolomnika na atolu Suvorarov koje pripada sjevernom djelu otočja Kuk u južnom Pacifiku. “Log” brodolomnika je pokazivao manji broj milja, a pored toga su napravili grubu grešku pa su pobrkali Griničko i lokalno vrijeme. Baš se čudimo se zbog čega?
Telekomunikacije i brodska elektronika „Kli-Klija“ je bila ograničena na VHF primopredajnik, KT goniometarski prijemnik i brodski tranzistor. U vrijeme isplovljenja, fotonaponske ćelije su bile neefikasne i preskupe. Zanimljiv podatak je cijena 1W iz 1970. Približno 100US$, prema današnjoj cijeni od ispod 1US$ za 1W instalirane snage. Postojala je vjetrenjača, ali njena efikasnost i količina električne energije koju je proizvodila vrlo mala i racionalno koristila. Glavni potrošači su bila navigaciona svjetla i KT prijemnik. Na ovakav put, danas, se ne bi ni pomislilo bez gomile gadžeta, kompjutera, GPS prijemnika, satelitskih telefona, generatora… I opet sva moderna navigaciona oprema je bezvrijedna bez energije ili kad zataji.
Brodski motor na „Kli-KlIju“ je samo pomoćna propulzija i nužno zlo. Koristio se vrlo racionalno i rjetko. Maksimalni doseg motorom je oko 500 nautičkih milja, što u velikom plavetnilu nije dovoljno. Pozicije su u većini slučajeva mnogo dalje od tih 500-tinjak milja od obale. Putujući južnim Pacifikom arhipelagom Vanatu, „Kli-Kliju“ se desilo pucanje bloka motora i trebalo ga je zavariti. Mjesec dana bez motora. Najbliže mjesto gdje se može evenutalno popraviti je na ostrvu Espirito Santo, u japanskoj ribarskoj luci. Srboljub japanskog mehaničara omekšava izvlačeći članak o „Kli-Kliju“ koji je objavljen u tokijskom omladinskom časopisu „Popaj“ 1979 godine. Majstor vrti glavom: „Mož-da! Poku-šati! Ne dob-ro, vi ip-ak pla-tiš!“
Pitka voda je posebna vrijednost na moru. „Kli-Kli“ je opremljen sa dva tanka od po 300l vode. Pored ove zalihe, postojala je i „čelična zaliha“ u plastičnim kanistrima. Tokom putovanja vladao je poseban režim potrošnje vode. Pitka, slatka voda se nije koristila za pranje posuđa i ličnu higijenu. Slatka voda je korištena isključivo za kuvanje i piće. Računica kojom su se vodili je da je 600 litara uz tečnosti iz voća dovoljno za dva mjeseca boravka (60 dana!) za četvoročlanu posadu. Vi mlađi ćete se začuditi, ali ovu su realni podaci od prosječnih 2.5l vode po osobi dnevno. Današnji standardi za jedrenje su daleko raskalašniji – 75 litara po osobi dnevno. Čarter jedrilice su opremljene uređajima za proizvodnju pitke vode koji se zasnivaju na procesu inverzne osmoze. Jako energetski „žedna“ mašina. Ipak, brod je opremljen ceradom za skupljanje kišnice, jer na okeanima vrlo često pada kiša.
Čuvanje hrane na ekvatorskim geografskim širinama bez frižidera je zahtjevno. Konzervisana hrana se lako čuva, ali je potrebno obezbjediti povrće, voće, mlijeko… Da bi omogućili raznovsnost, koristili su tajne baka: svježe jaje se potopi u kipuću vodu par sekundi. Tako se može održati do mjesec. Voće i povrće visi u mrežici… Kuvanje na brodu koji nikada nije miran je zahtjevno. Kuvali su na alkoholnom šporetu koji se nalazio obješen na kardanski zglob. Alkoholni, zato što je plin bilo skoro nemoguće obezbjediti na udaljenim ostrvima, a i u vremenima bez elektronskih senzora za ugljovodonike alkohol je mnogo sigurniji (alkohol razblažen vodom – ne gori). Rerna nije postojala pa se trebalo dovijati kako ispeći hljeb. Pronašli smo recept za brzi hljeb koji se u stvari kuva.
Putovanje jedrilice „Kli-Kli“
Putovanje započinje iz Avra. Prvi okršaj sa morem, „Kli-Kli“ doživljava već na samom početku putovanja u Biskajskom zalivu. Previd i loša vremenska prognoza: Nevera je najavljena na 7, a u stvari je bila 10 bofora; Umjesto da plove što brže na jug da bi izbjegli neveru, prilagođavaju se, polako putuju Lamanšem. Sustiže ih nevrijeme i tuku more narednih 14 dana kroz Biskajski zaliv. Skrenuli su cijelih 120 NM sa kursa istočno. Nisu se javili na vrijeme pa su prijatelji iz Ruana devetog dana uzbunili pomorske vlasti. Španska avijacija je nadletala zonu u kojoj su pretpostavljali da se potencijalni brodolomnici mogu naći. O njihovom nestanku pisale su i lokalne novine, a loše vijesti su stigle i do rodbine. Četrnaestog dana nakon sidrenja u La Korunji, sa „Kli-Klija“ stižu dobre vijesti. Srboljub u „Sunčanom jedru“, ovaj događaj opisuje:
„Sada kada razmišljamo o početku našeg putovanja, shvatamo da smo bili nevjerovatno bezbrižni. Glupava greška koja ne može potpuno da se objasni“.
Jelena i Srboljub Kojadinović, “Sunčano Jedro”
„Glupava greška koja ne može potpuno da se objasni“ prati i nas. Spletom grešaka, porodičnih obaveza i loših procjena vremenske prognoze, „Kli-Kli“ je ostao pogrešno vezan i cjelu noć 28 na 29. decembar 2020. godine i lupao o mulo u Baošićima. Ogromnim naporima prijatelja Nenada Jovanovića, Pera Marića i Steva Cvjetkovića i nas dvoje, sačuvali smo brod. Oštećen, ali spašen!
Nastavak putovanja Kojadinoviće vodi preko Španije, Portugala, Madere i Kanarskih ostrva do glavnog grada Senegala, Dakar u decembru 1976. godine.
Iz Dakara se spremaju na skok preko prvog – Atlanskog okeana. Prva stanica su im Zelenortska ostrva (Capo Verde) na 360 milja od Dakara. Na ostrvu Brava, najjugozapadnijm od arhipelaga, posjećuju lokalno selo. Pogrešna interpretacija lokalnog vodiča, Jeleninu titulu „doktora“, kod lokalnog stanovništva čini da im prilaze „bolesnici“ žaleći se na razne bolesti i tražeći ljekove. Za uzvrat ih zasipaju poklonima: jaja, papaje, banane, slatki krompiri… Jelena primjećuje: „U svojoj samoživosti gotovo da poželimo ovim ostrvima večitu blaženu oskudicu. Bogatstvo će sve da izmeni. Prošli smo ovuda na vrijeme“.
Slijedeća stanica na putu preko Atlantika su školji Svetog Petra i Pavla, pa odatle na jugozapad do grada Resife na istoku Brazila. Putovanje nastavljaju do Rio de Žaneira. Plovidba uz obale Brazila traje nekoliko mjeseci. Već prevejani morski vukovi, Kojadinovići u šali kažu da mogu da se identifikuju sa pričom srednjevječnog kapetana duge plovidbe: „Kao kadet, poziciju sam upisivao zašiljenom olovkom. Kao treći sam upisivao kružić, a drugi stavio prst na kartu. Sada kao kapetan upotrebljavam šaku!“. Brod je pokazao svoju snagu, a oni su svoj život u potpunosti prilagodili spokojstvu laganog putovanja: „Dan plovidbe manje ili više… Koliko je spokojan i bogat čovjek koji se ne žuri!“.
Ka sjeveru uz Brazilsku obalu se ređaju luke i gradovi. Obilaze ušće Amazona u širokom luku kako bi izbjegli opasnosti plutajućih debala koje nosi rjeka. Opisuju skoro oštru liniju borbe zamućene rječne vode i plave okeanske. Hranu dopunjuju pendulanjem. Ulovi su obilni.
U Kajeni, Francuska Gvajana, Srboljub nalazi posao. Treba dopuniti brodsku kasu. Tokom noći 12. septembra 1977. „Kli-Kli“ se našao na udaru velikog nevremena. Kojadinovići učestvuju u spašavanju drugog broda koji je udarima o mulo polomio krmu. „Kli-Kli“ se drži zahvaljujući dobrom četvorovezu, ali ne smije da dočeka sledeći dan u plitkoj vodi. Nekoliko puta je udario kobilicom u dno i voda prodire u brod. Dugo mirovanje u bogatim boćatim vodama zaliva je uzrokovalo da elisa obraste i izgubi svoju efikasnost. Slijedi ronjenje po nevremenu i čišćenje elise. Brod je spašen i vezan u dublji dio zaliva. Gradić Kajena je uništena u nevremenu. Sutradan, brod je tokom plime navučen na plažu, da bi se po oseki nasukao i omogućio da se sagleda šteta. Kobilica je iskrivljena, a lim je pukao. Pokušaji da se lim zavari bili su bezuspješni, pa se iskrivljena kobilica „amputirana“ i na njeno mjesto postavlja nova. „Bolenik je stao na svoje noge“ i zaplivao poslije više od dva mjeseca rada na brodu.
Nakog Francuske Gvajane, nižu se Tobago, Arhipelag Grenadina, Martinik, Dominikana, Barbuda, Sen Marten a zatim Kurasao, Aruba i Antigua. U Englesku luku na ostrvu Antigua „Kli-Kli“ uplovljava „nenaoružan“. Prilikom traženja dozvole za isplovljenje u policijskoj stanici, dolazi do jedne od zanimljivijih dogodovština putovanja. Crni narednik koji ljubomorno čuva englesku tradiciju: „Ovo je ratna luka, Ser, molim vas upišite koliko topova imate. Pazite, ne možete da pređete broj osamdeset. Toliko je imao najveći jedrenjak koji se ovde sidrio – Fudroajant“. Tako „Kli-Kli“ u svojoj arhivi ima i ovaj raritetni i šaljivi dokument.
Sa Malih antila, „Kli-Kli“ putuje prema Panamskom kanalu. Od predivnog domorodačkog imena „Zemlja oko koje je more bogato ribom“, španski konkvistadori su zapamtili samo tri sloga „Pa-na-ma“. Jedilica je ukotvljena na ulaznoj luci Kolon, dobija svoj identifikacioni broj za prolaz: 202053. U prevodnici Gatun, spretnošću i do sada već apsolviranim znanjem, u zadnjem momentu sprečavaju katastrofu zbog previda kanalskog pilota.
Na izlazu iz Kanala sidre kod ostrva Taboga ispred grada Paname. Srboljub sreće kanadskog poznanika koji grad Panama opisuje kao: „Travnjaci, parkovi, betonirane aleje i sve pod konac. Zabrane na svakom koraku. Redovi istih kuća. Televizori istog tipa na istom mjestu u istim dnevnim sobama… Palme, svježe obojene ograde, stanovnici kao roboti šišaju travu. Ne, Živjela latinska Amerika!“
Putuju ka Galapagoskim ostrvima. Zahvaljujući kvaru na jedrilici prijatelja dobijaju dozvolu za boravak od tri mjeseca. Obilaze arhipelag. Na Vanjin treći rođendan, kreću na „skok“ od 2450 milja ka Polineziji. Na ovom putu, najbliža „zemlja“ je Uskršnje ostrvo na 1620 milja. Plovidba traje 30 dana. Prva ostrva Francuske Polinezije su Hiva-ova, Motane, Tahuatu. Nakon posjete Uskršnjim ostrvima, Posada „Kli-Klija“ se neko vrijeme skrasila na Tahitiju.
Nakon rođenja Mile, „Kli-Kli“ nastavlja putovanja po Pacifiku, obilazeći Samou, Arhipelag Kiribati, Bora-Boru, Fidži. Posjećuju Novi Zeland. Vanja postaje ljubopitljivi dječačić: „Gdje je kraj Okeana?“. Oduševljeno pozdravlja novozelandsku ratnu fregatu duvajući u brodski rog. Dobija zaglušujući odgovor brodskih sirena. Sa Novog Zelanda, putuju ka Novoj Kaledoniji, a odatle na Vanatu. Sledeća stanica je Toresov moreuz koji razdvaja južne obale Papue Nove Gvineje i Australije, gdje „Kli-Kli“ ulazi u treći – Indijski okean.
Iz Australije, Kojadinovići plove ka Baliju, koji je poslijednje pribjezište hinduizma u većinski muslimanskoj Indoneziji. Srboljub primjećuje da su svetišta hinduizma zamjenila svetišta turizma. Veoma zanimljivo je što nabraja svjetske tur operatore koji su bogove Bramu, Višnu i Šivu zamjenili bogom Turizmom: „Nekerman“, „Tomas Kuk“, „Europa Holiday“. Predgovor ovog poglavlja započinje citatom: „Bali je trebalo posjetiti prije pedeset godina“.
Sa Balija započinje prelazak Indijskog Okeana, i prva stanica Mauricijus. Od istočnog kraja okeana na Baliju do Mauricijusa, zapadnog kraja, „Kli-Kli“ neprekidno plovi četrdeset dana. Mauricijus – turistički prospekt „Raj na zemlji je baš ovdje“. Na velikim morima, nautičari se upoznaju pa se sreću na različitim mjestima. Vjesti između njih putuju. Jedan od prijatelja je svojim trimaranom udario u kita ulješturu. Brod je značajno oštećen. Drugi se razbio o greben. Ostali brodovi se pripremaju za dalju plovidbu oko rta Dobre Nade. More na jugu je ozloglašeno zbog čestih nevera. O moru, razgovaraju svakog dana. Čak, sa kojim se viđaju još od Torensovog moreuza najavljuje: „Slijedeće prebrojavanje u Durbanu“. Srboljub se pita: „Ali zašto? Reunion, Madagaskar, Aldabra, Arhipelag Amirante, Komorska, Sejšelska, Maldivska ostrva… Zašto tako brzo isploviti iz trećeg okeana?“
Tako i bi, Kojadinovići se nastanjuju na ostrvu Reunion 1981 godine. Jelena radi u struci, Srboljub radi na izgradnji aerodroma. Vanja je stasao za školu, a Mila za zabavište. Na Reunionu žive do 2000. U ovom periodu često plove do Mauricijusa, nekoliko ekspedicija do nenaseljenih atola Sen Brandon, obilaze Madagaskar, Sejšelska i Komorska ostrva. U saradnji sa Televizijom Beograd, snimaju TV seriju „Vanja sa Okeana“ 1982. godine, a revija Yu Nautika im dodjeljuje priznanje „Nikola Primorac“ 1988. godine.
2000. godine Kojadinoviće i „Kli-Kli“ više ne drži mjesto. Vanja i Mila su stasali za velike škole, a Jelenu i Srboljuba zove zavičaj. Dižu sidro i kreću ka domovini. Poslije 24 godine, „Kli-Kli“ plovi ka sjeveru. Prva stanica Sejšeli. Nova porodična posada: kapetan Srboljub, zet Đoka i sestrić Goga, provu „Kli-Klija“ su uputili ka Arabijskom poluostrvu.
Prva stanica na Arabijskom poluostrvu – Al Mokala, a nakon toga Adenski zaliv i luka Aden. Privezan u luci Aden 12. oktobra, na udaljenosti od svega 600 metara „Kli-Kli“ prisustvuje terorističkom napadu na američki razarač USS Cole. Sedam dana kasnije isplovljava ka ulazu u Crveno more i luci Masava u Eritreji. Putovanje nastavlja prolazom kroz južni moreuz Masave, i plove zapadnom, afričkom obalom Crvenog mora.
U Sueckom zalivu, na 45 nautičkih milja od ulaska u Suecki kanal „Kli-Kli“ doživljava sudar sa egipatskim ribarskim brodom. Dva metra viša paluba ribarice kida pripone i leta, cijepa tek kupljena jedra i obara zadnji jarbol. Uz izuzetne napore, uspijevaju da izvuku jarbol i da ga tokom slijedećeg dana usprave i nastave putovanje sa starim jedrima.
„Kli-Kli“ ulazi u Suecki kanal i doživljavaju pakao birokratije i korupcije. Više puta su zaustavljani, vraćani na početak, piloti su tražili mito, nisu se pojavljivali na vrijeme, tako da je čak postojala ideja da se brod natovari na kamion i preveze do Sredozemnog mora.
Iz Egipta plove 130 Nm ka Tel-Avivu, ali ih jaki valovi odvraćaju, te plove za Haifu gdje će provesti nekoliko dana. Slijedeća luka je Larnaka na Kipru, gdje će prezimiti 2001 na 2002 godinu. Sa Kipra „Kli-Kli“ kreće u maju 2002 godine. Plovi uz tursku obalu ka grčkom ostrvu Rodos, Kritu i uz poluostrvo Peloponez. Sa peloponeza „Kli-Kli“ plovi ka Siciliji, a odatle ka Sardiniji.
Na Sardiniji „Kli-Kli“ je pokazao da zna da plovi sam. U nevremenu, sidra su „zaorala“, a brod je jakim vjetrom oduvan na pučinu. Pronašao ga je italijanski trajekt na sedam milja od obale. Dovučen je bez ikakvih oštećenja i prodora vode, iako je bio u potpunosti otvoren, a valovi bili visine preko 3 metra.
od 2002 do 2007 godine, „Kli-Kli“ plovi Mediteranom, a u Crnu Goru uplovljava u septembru iste godine. Od 2012 godine, „Kli-Kli“ plovi Bokom, kada zbog bolesti Srboljuba, brod biva ostavljen u brodogradilištu „Navar“ u Tivtu.
Zaključak
Kojadinovići i „Kli-Kli“ su vjerovatno poslijednji romantici modernog doba. Njihovo putovanje oko svijeta se dešava na samom početku globalizacije, ubrzavanja života i povećavanje protoka informacija. Kroz njihove putopise se opisuju daleke zemlje i predjeli koji do tada još nisu podlegle svim nedaćama konzumerizma i negativnog uticaja prebrzog razvoja koji je direknta posljedica turizma. Kojadinovići na svom putovanju još uvjek uživaju u nepatvorenim, čistim dušama lokalnog stanovništva, jezicima i običajima.
Opisuju skoro dječija oduševljenja stanovnika zabačenih atola Pacifika pojavom čeličnog broda višesturko većeg od njihovih piroga, iako su preplanuli Polinežani mnogo spretniji pomorci, od troje plavokosih evropljana.
Živjeći dvadeset mjeseci na Tahitiju prate promjene koje donosi razvoj. Tahićane opisuju kao ljude koji ne žure: vrijeme i novac im nisu bitni. Prihvataju samo ono što im trenutno odgovara, pri tome imajući nevjerovatnu sposobnost upijanja lošega, a da ostanu vjerni sami sebi. Sve manje beru voće na dohvat ruke, love ribu, lakše je kupiti konzervu od lokalnog „Kineza“ (1980 godina!). Bjelac im je uspio prodati televizore, frižidere i automobile, ali ako se frižider pokvari, biće hladnih kokosovih oraha. Briga i jurnjava ostaje za bjelce. Čega tu ima privlačnog?
Na Samoi nakon uspješnog odsukavanja sa koralnog grebena zahvaljujući pomoći lokalnog stanovništva i poklonima koje su, slobodno reći oteli, prisustvuju svečanosti „Sia sia“ (igranka) kao gosti lokalnog poglavice.
Gledajući danas, sa vremenske razdaljine od 40 godina, neki opisani događaji, običaji i način života izgledaju milenijumima daleko. U Papui Novoj Gvineji, već spominjani putnik, ljekara Čak, priča o „smejućoj smrti“ u selima distrikta Okapa. Bolesnik se koči, gubi osjećaj ravnoteže, mišići otkazuju i nervozno se smeje. Uzrok je sunđerasti virus koji živi u moždanoj opni. Ovaj virus se prenosi – pogrebnim ljudožderstvom. Inkubacija traje dvadeset godina. Iako kažu da je ovaj običaj iskorjenjen pedesetih, doktor Čak kaže „Tužno zar ne? Počneš da se smiješ i svi znaju da si znaju da si prije dvadeset godina bio ljudožder“.
Srboljub glavu o Papui Novoj Gvineji, a mi ovu prezentaciju želimo da zaključimo citatom iz „Sedam godina za tri okeana“:
„Suviše je malo vremena za ovu fantastičnu zemlju (Papua Nova Gvineja). Indijski okean mora da se pređe prije početka uragana. Ostaje mi samo da sebi obećam, čvrsto, da se ovde vratim pre nego što bude kasno, da upoznam što bolje nešto što se može uporediti sa iskopinama Pompeje. Tako se bolje shvata sopstveno porijeklo. Jer, sasvim je tačna ona ironična tvrdnja „da su varvari svi oni, čiji se običaji razlikuju od naših“.
Srboljub Kojadinović, “Sedam godina za tri okeana”
Sebe razvijamo putovanjima. U ovim čudnim COVID vremenima, kada su nam ograničena kretanja, putujmo, istražujmo i učimo, ne uvijek o dalekim destinacijama, potpuno jednako je ako upoznajmo našu najbližu okolinu.